Psihoonkologija je disciplina koja se bavi proučavanjem, razumijevanjem i tretmanom psiholoških, emocionalnih, socijalnih, duhovnih i funkcionalnih aspekata života s rakom, a s ciljem smanjivanja distresa i podizanja kvalitete života bolesnika i članova njihovih obitelji. Upravo to je i cilj portala psihoonkologija.hr – pružiti podršku i informacije, educirati, savjetovati, osnažiti i poboljšati kvalitetu života onkoloških bolesnika.
Psihoonkološko liječenje uključuje intervencije čiji je cilj umanjiti djelovanje raka na emocionalne doživljaje i poboljšati sposobnost pacijenta da ispunjava zahtjeve bolesti, njezina liječenja i promijenjenog načina života zbog raka. Potrebno je utvrditi načine za prepoznavanje psihološki najranjivijih pacijenata te im osigurati ranu intervenciju, odnosno psihološki tretman i pomoć. Važna profesionalna komponenta psihosocijalne potpore, koju svi zdravstveni radnici i drugi koji sudjeluju u liječenju i pružanju podrške onkološkim pacijentima moraju poštivati, jest razvijanje odgovarajućih komunikacijskih vještina. Unutar kategorije onkoloških pacijenata potrebno je uvažavati posebnosti skupine koju čine djeca i njihove obitelji te palijativni pacijenti i njihove obitelji.
Distres
Kod suočavanja s dijagnozom javlja se cijeli niz emocija i stanja. Neke od njih su početni šok i nevjerica, poricanje, ljutnja, zabrinutost i strah, stres i anksioznost, tuga i depresivnost, krivnja, usamljenost, ali i prihvaćanje, prilagodba, nada te odlučnost za liječenje. Najčešće se kao prvi odgovor kod oboljelih javlja strah od smrti, osobito od patnje i bolnog umiranja te nemoći. Uvažavajući mnoge razlike, često se susreće osjećaj bespomoćnosti, gubitka kontrole, strah za obitelj i manjak socijalne podrške.
Distres ili opća psihička uznemirenost neugodno je iskustvo psihološke (kognitivne, bihevioralne, emocionalne), socijalne, duhovne i tjelesne prirode koje može umanjiti ili ometati sposobnost efikasnog suočavanja s rakom, njegovim tjelesnim simptomima i liječenjem. Distres se proteže na kontinuumu, od uobičajenih osjećaja ranjivosti, tuge i straha, do teškoća koje mogu onesposobiti, kao što su anksioznost, panika, socijalna izolacija, egzistencijalna i duhovna kriza.
Opća psihička uznemirenost normalna je reakcija na dijagnozu, povrat bolesti i neuspješno liječenje. Kad je razina distresa visoka, mudro je zatražiti pomoć stručnjaka. Distres treba prepoznati, pratiti i na njega intervenirati odmah u svim fazama bolesti tijekom različitih medicinskih postupaka, a njegovo smanjivanje donosi dobrobit za bolesnika, obitelj, njegovatelje i za medicinsko osoblje jer pomaže unaprijediti efikasnost postupaka s bolesnikom i povećava adherenciju.
Stručnu psihoonkološku pomoć i psihoterapiju pružaju educirani stručnjaci u savjetovalištima, ali ne treba zanemariti niti međusobnu uzajamnu podršku bolesnika koja je najčešći oblik podrške u udrugama. Izraženi distres pokazuju i članovi obitelji, osobito njegovatelji te im je potrebno osigurati psihološku pomoć tijekom liječenja oboljelog i neposredno nakon smrti u tugovanju. Za mjerenje, procjenu i samoprocjenu distresa koristi se upitnik Toplomjeri emocija (ET-HR) koji je bolesnicima dostupan online. Iznimno je korisno da bolesnici sami prate razinu distresa kako bi ocijenili treba li im, pored one koju primaju, i dodatna stručna podrška https://psihoonkologija.hr/
Psihološka pomoć
Tri od pet pacijenata treba barem inicijalnu psihološku podršku, trećina treba kontinuiranu podršku i praćenje, a psihološku pomoć potrebno je tijekom liječenja oboljelog osigurati i članovima obitelji i njegovateljima. Osobe pogođene rakom često osjećaju izraženu tjeskobu, strah, depresivnost, ljutnju, stres, imaju teškoće prilagodbe. Sve su to stanja izazvana spoznajom bolesti koja se mogu uspješno prebroditi uz odgovarajuću podršku obitelji, okoline te uključivanjem stručnog savjetnika, a po potrebi i liječnika psihijatra. Normalno je da se ovakve emocije javljaju, no ako su jako izražene i dugo traju potrebno je potražiti pomoć stručnjaka u specijaliziranom savjetovalištu. Jedan dio bolesnika ustručava se potražiti stručnu pomoć jer su uvjereni da im mora biti teško jer imaju tešku bolest, a niti okolina ponekad ne prepoznaje intenzitet emocionalnih doživljaja. Ljudi ponekad misle kako moraju biti dovoljno jaki da sami prebrode teškoće i da je traženje pomoći znak slabosti. Upravo je suprotno! Psihičko zdravlje se ne smije zanemarivati, a rane intervencije mogu spriječiti kronificiranje stanja koja mogu prerasti u posttraumatski stresni poremećaj, depresiju i slično, te zahtijevaju dodatno psihijatrijsko liječenje.
